POŽELIM DA GA SKLOPIM

Poželim da ga sklopim
ne bih li tako
uspjela da vratim onaj dan,
da ti ne dozvolim da pogriješiš,
da te ohrabrim da se ne sputaš.

Da vratim sunce na umorno nebo
 i postavim ptičije horove
na obližnje grmlje,
pa da uz zvuke himne
imaš snage da me zaustaviš,
da me ne izgubiš.

Da u tvom naručju slušam njen huk,
tužnu sevdalinku
o ljubavnicima iz vremena
kad se Grozdanin kikot još čuo.

Da koračam polako lisnim sagovima
i da u kori platana urežem tvoje ime
s pečatom vlastitog srca.
Da vratim vrijeme, grješnika starog,
da me opet svjetlost budi
vrišteći na me kroz murvinu krošnju.

Da ti priznam koliko te volim
i da ću zauvijek ostati tvoja,
samo tvoja,
ma koliko me otimali drugi.

Poželim da ga sklopim
i vratim onaj dan
u kojem sam nestala s tvojih ulica,
iz tvojih planova.

Dan nakon kojeg sam se skrivala
u besmislu postojanja
bez tvoje nježnosti.
Poželim da ga sklopim
ne bih li tako uspjela
da vratim onaj dan
u kome sam ti potpuno pripala,
da me svojom zoveš
i da smo jedno do kraja vremena.

Poželim da ga sklopim,
ali te onda ne bih vidjela
onakvog kakvog te želim,
vedrog, nasmijanog, sretnog,
okupanog tvojim kišama
i mirisima purpurnih đula.

Ne bih vidjela ruke
koje mi pružaš sa željom
da prepletenih prstiju trajemo k'o stijenje.
Ne bih vidjela ni suze tvoje
što se s vodama stopiše,
ni ruševine na duši tvojoj.

Poželim da ga sklopim,
ali neću, da ne ugasim iskru,
ni sjenu u njemu,
da ne ugasim tebe.

(C) Arijana Hinić

Kruševac, 06.12.2016.